31. kolovoza 2025.
Osvrt na članak Željka Porobije objavljen na portalu Index.hr pod naslovom „Crkva izmislila Gospu…“
O porobljenosti uma ili kada slijepac luta labirintima Svetog pisma
„Što se toliko oholi prah i pepeo –
kad već za života ima crvljiva crijeva?“
Sir 10, 9
Željko Porobija godinama ustrajno i neumoljivo zagađuje duhovno ozračje svojim pamfletima koji ne bi bili spomena i pažnje vrijedni da se redovito ne dotiču tema koje su po svojoj naravi uzvišene, zbog čega će uvijek privlačiti pažnju ljudi. No Porobija o uzvišenim predmetima religijskog štovanja govori upravo onako kao što svaki birtijski galamdžija govori o politici ili nogometu. Zasigurno je takve slučajeve imao na umu apostol Petar kada je pisao: „Preuzetnici, drznici i ne trepnu pogrđujući Slave… kao nerazumne životinje, po naravi rođene za lov i istrebljenje, pogrđuju što ne poznaju“ (2 Pet 2, 10-12). Zapravo je to tipičan izraz duhovnog barbarizma tako karakterističnog za naše podneblje: redovito nailazimo na nitkove koji glasno i podrugljivo govore o njima nedosežnim veličinama, ne bi li, omalovažavajući njih, sebe bar malo uzdigli i dali si na važnosti. Zato nije neobično, već je zapravo primjereno, što je Porobija svoja teološka predavanja izmjestio iz fakulteta u birtiju.
Jedno je posve jasno: Željko Porobija ima neodoljivu potrebu da druge poučava. Prvo se osjetio pozvanim javnost poučavati nekoj sektaškoj verziji kršćanstva, da bi, nakon što se razočarao u vlastito tumačenje Svetog pisma (on to naziva „gubitkom vjere“) s nesmanjenim intenzitetom nastavio javno propovijedati lažnost svega što je do jučer smatrao istinitim. Porobija je promijenio uvjerenje kao što spavač mijenja bok na kojem spava, ostajući pritom jednako duhovno uspavan kakav je bio i prije svoga „obraćenja“. Ništa se u njegovu umu nije razbistrilo, naprotiv, mrak je u njega sve gušći. A svemu je tome kriva – oholost, ta Bogu najodbojnija, najsmrdljivija osobina koja izvorno i nije ljudska već demonska. Posljedica Porobijine oholosti specifična je vrsta duhovnog sljepila koju laici u teologiji neće odmah prepoznati, budući da ih taj klaun teologije, računajući na njihovu neupućenost, žongliranjem biblijskim „činjenicama“ naprosto vuče za nos.
Kako mi provokacije tog propalog propovjednika već godinama povremeno iskaču na ekranu, nakon posljednjeg teksta kojim se okomio na dogmu o Marijinu Uznesenju pomislio sam kako bi neukusno prgavog i loše informiranog Porobiju netko već jednom trebao povući za uho i sučeliti ga s činjenicama.
Naravno, Željko Porobija ne obmanjuje ljude namjerno. On je doista uvjeren da iznosi činjenice. Njegov je problem u tome što on naprosto ne razumije materiju o kojoj govori (što ću u nastavku i dokazati). Premda se razbacuje podacima iz Svetog pisma, on te podatke nije u stanju sintetizirati i povezati u sustavnu cjelinu. Stoga je Porobija, slikovito govoreći, poput nekoga tko minuciozno analizira svaki kamenčić mozaika čiju cjelovitu sliku nikad nije sagledao, pa pobjedonosno konstatira kako to obojano kamenje nema nikakvu vrijednost. Dakako da je mozaik u ovom slučaju metafora za kršćanski nauk čije teološke istine, izdvojene iz cjeline, doista zvuče besmisleno. Njihov smisao postaje evidentan samo ako se sagledava u okviru cjelovitog kršćanskog nauka.
A taj nauk Željko Porobija nikad nije upoznao, a kamoli shvatio. Naime, Porobija je teologiju studirao kod adventista, dakle protestanata, koji su odbacili Tradiciju, a s njome i mnoge elemente koji čine cjelinu kršćanskoga nauka. Pored znatnog duhovnog osiromašenja, izravna posljedica odbacivanja Tradicije ogleda se u beskrajnoj fragmentaciji protestantizma na sve manje i sve beznačajnije ogranke koji divergiraju u nepreglednoj raznolikosti tumačenja Svetog pisma. Riječ je o pravoj „babilonskoj zbrci“ proizišloj iz „samostalnog i slobodnog“, a zapravo kaotičnog tumaranja kroz Bibliju. Napustivši Tradiciju, protestantizam je sam sebe odsjekao od stabla koje je Krist zasadio, odcijepivši se tako i od samoga Krista.
Uzrok Porobijinoj indignaciji zapravo je slika o kršćanstvu koju je izgradio formirajući vlastiti kršćanski svjetonazor i identitet u sektaškom okruženju (na jednom mjestu on sam priznaje kako je kršćanska struja kojoj je pripadao „fundamentalistička“). Da je konzultirao Tradiciju mogao je bar pronaći sugovornike koji bi odgovarali njegovu intelektu, ali on je, kao i više-manje svaki drčni protestant, svoj vjerski svjetonazor odlučio graditi na „sola scriptura“, odbacivši tako i samu pomisao da bi se o vjerskim pitanjima možda mogao posavjetovati s velikim teološkim umovima prošlosti. Skrupulozno proučavajući i analizirajući svaki zarez u Svetome pismu, Porobija je upao u klasičnu zamku koja prijeti svakom specijalizantu, naime, izgubio se u detaljima te od drveća više ne vidi šumu. „Cijedeći komarca“ izgubio je iz vida kontekst, cjelinu, suštinu, smisao i bit kršćanstva koja je sadržana u centralnoj figuri Svetoga pisma – Isusu Kristu.
Prema vlastitom priznanju, Željko Porobija ubraja se „u one ateiste koji smatraju vjerojatnim da je postojao Isus iz Nazareta, vjerski i društveni reformator“. I upravo je ova pogrešna legitimacija Isusove osobe žarište svih Porobijinih zabluda i nesporazuma. Podsjetimo da je čak 700 godina prije Krista prorečeno da će Mesija biti „kamen spoticanja i stijena posrtanja“ (Iz 8, 14-15) te da će mnogi „posrnuti, pasti, razbiti se, zaplesti se, uhvatiti“ – i to se proročanstvo od Kristova boravka na zemlji do danas trajno ostvaruje. Željko Porobija, dakle, nije iznimka. Svi koji imaju neko „svoje“ mišljenje o Isusu, spotiču se o nj. Isus nam je na više mjesta u evanđeljima nedvosmisleno dao do znanja tko je on, a trajan znak ostavio nam je utemeljivši svoju Crkvu na učeniku kojemu je bilo dano da prepozna njegov božanski identitet. Nije Petar izabran zbog svoga karaktera – koji, znamo, i nije bio bogznašto – već je temeljem Crkvi postalo Petrovo svjedočanstvo vjere da Isus doista jest Sin Božji, a ne tek nekakav prorok, rabin ili „vjerski i društveni reformator“. Taj je uvid u Isusov identitet preduvjet i ključ za razumijevanje kršćanstva. Tko još nije shvatio da je Isus utjelovljeni Božji Sin, taj ne može razumjeti kršćanski misterij, jer je suština kršćanskog misterija upravo – Isus Bogočovjek. Da, dogodilo se nemoguće – Bog je postao čovjekom, ubijen je te je potom uskrsnuo. Samo je u svjetlu tih činjenica shvatljiv Tertulijanov paradoks: „vjerujem jer je apsurdno“.
Svi su likovi u Svetome pismu sporedni osim Isusa. On je središte, osovina, alfa i omega, početak i kraj Biblije, povijesti i meta-povijesti. O njemu sve visi i ovisi, on određuje, on gospodari, njemu pripada sva vlast i slava jer sam ga je Bog zakraljio da vlada kraljevstvom koje će trajati vječno. Time je ispunjeno Božje obećanje dano kralju Davidu (2 Sam 7, 12-14).
Tek kada tu središnju činjenicu Svetoga pisma imamo u vidu, možemo razumjeti dogmu o Uznesenju. Ako je Isus Sin Božji i vječni Kralj svijeta, tada je Isusova majka – kako po zakonu logike, tako i po naravnom zakonu – i sama kraljica. Rodivši kralja postala je kraljicom, i stoga ju je njezin sin, vlašću koju ima kao Kralj svega stvorenoga, uzdigao na nebeski dvor da s njime dijeli njegovu slavu. Logika ovog postupka posve je zdravorazumska – ima li ikoga tko na Isusovu mjestu ne bi učinio isto? Čemu dakle čuđenje, čemu zgražanje? Čemu podsmijesi? Ruga se samo onaj tko ne razumije. Ne razumije samo intelektualna oholica koja se ne može spustiti dovoljno nisko kako bi shvatila ove proste životne činjenice.
Što se tiče Porobijine tvrdnje da je nauk o Uznesenju „i samim katolicima bio gotovo dva milenija nepoznat“, pogledajmo stvarne činjenice.
Vjerovanje u Marijino Uznesenje (Assumptio Mariae) razvijalo se postupno. Već se u 5. i 6. stoljeću na Istoku počinje liturgijski slaviti Marijino usnuće (Dormitio). Car Mauricije (6. st.) propisuje da se 15. kolovoza svake godine obilježava blagdan „Usnuća Bogorodice“. U 7. stoljeću blagdan se prenosi iz Bizanta u Rim. Papa Teodor I. (7. st.) i papa Sergej I. (7. st.) spominju ga i šire u rimskoj liturgiji. U ovom razdoblju već je čvrsto prihvaćeno vjerovanje da je Marija uznesena dušom i tijelom. Nadalje, sv. Grgur iz Toursa (6. st.), sv. Ivan Damaščanski (8. st), sv. Bernard iz Clairvauxa (12. st.), sv. Antun Padovanski (13. st.) i sv. Bonaventura (13. st.) svi odreda snažno brane nauk o Uznesenju. Od 15. stoljeća nadalje raste broj mariologa, osobito među franjevcima i dominikancima. Papa Siksto IV. (15. st.) uvodi liturgijski blagdan Uznesenja u Rimu, a papa Benedikt XIV. (18. st.) sustavno proučava povijest vjere u Uznesenje i tvrdi da je to univerzalno vjerovanje Crkve. Napokon, godine 1950. papa Pio XII. ovo univerzalno vjerovanje Crkve utvrđuje kao članak vjere – i to ne, kako tvrdi Željko, na temelju nekog „konfuznog djela“ (Željko se referira na apokrif Transitus Mariae) već, kako je u konstituciji Munificentissimus Deus i navedeno, na temelju consensus fidelium – suglasnosti vjerničkog naroda i predaje.
Dakle toliko o tvrdnjama Željka Porobije da je „Crkva isisala iz maloga prsta nauk koji je i samim katolicima bio gotovo dva milenija nepoznat“ te da „još imamo žive starce koji se sjećaju da je 15. 8. tijekom njihovog djetinjstva bio običan dan, a ne neki blagdan“. Naravno, i u današnje vrijeme ima mnogih kojima je 15. kolovoza „običan dan“. Ali neznanje je čak i u okvirima zemaljskoga prava jeftin izgovor koji nas ne abolira od odgovornosti. Tim manje će nas ono opravdati pred sudištem Kralja pravednosti (Lk 12, 47-48). Nisi znao? Mogao si i trebao si znati. Prava je istina da nisi htio jer nisi mario.
Za produbljenje ove teme, Željku Porobiji i svakome tko ovo čita preporučujem knjigu Carla Gustava Junga Odgovor Jobu. Kako su se prevoditeljima hrvatskog izdanja iz 2007. godine potkrale mnoge ozbiljne pogreške koje iskrivljuju Jungovu misao, odlučio sam iznova prevesti i objaviti ovu važnu Jungovu knjigu koja će, Bogu hvala, od listopada biti dostupna svima zainteresiranima.
Momir Oljača,
religiolog, prevoditelj, urednik i nakladnik